RUDARSKO INDUSTRIJSKI KOMPLEKS PIJACAL S RUDARSKIM TORNJEM „ŠOHT“
Cjelokupna rudnička industrijska zona obuhvaćena je terminom Pijacal. Na njemu su se nalazili svi sadržaji potrebni za održavanje rudarske mehanizacije u vidu niza mehaničkih, električnih, stolarskih i drugih radionica u kojima su popravljani svi strojevi i alati korišteni u rudniku. Osim toga, tu su se nalazila prostrana skladišta i kemijski laboratorij. Odmah do ulaza u Pijacal nalazila se vaga za mjerenje težine praznih i punih transportnih vozila. Nešto dalje podignuta je toplana s dva moćna kotla za zagrijavanje vode za potrebe rudnika, ali i dijela naselja. Istočno od nje nalazi se visoka zgrada pravokutnog tlocrta, izvedena u opeci i ojačana armirano betonskim pojasevima, u kojoj je bio smješten velik izvozni stroj s dva ogromna bubnja na kojima se gotovo neprestano zamatala i odmatala čelična užad za dizanje ili spuštanje jamskog dizala. S jugoistočne strane, na rubu Pijacala, nalazi se velika, izdužena pravokutna zgrada u kojoj su se nalazili vrlo moćni kompresori, neprestano u pogonu, koji su proizvodili velike količine komprimiranog zraka potrebnog za pokretanje gotovo svih strojeva u rudniku. Nakon zatvaranja Jame Labin veći dio pogona na Pijacalu bio je prepušten devastaciji. U novoj Hrvatskoj državi procesom privatizacije ova su zdanja dospjela u privatne ruke, pa su razni poduzetnici dali tim objektima novu funkciju. Vrlo je značajno što je i Pijacal uvršten u spomenike kulture i unesen u nacionalni registar, što znači da će buduće zahvate ili preinake koordinirati nadležni konzervatorski odjel za zaštitu spomenika kulture.
Šoht je danas jedan od najljepših spomenika bogate rudarske prošlosti labinskog područja. Šoht, visoki čelični toranj koji je s godinama postao simbol Labina i njegovih stanovnika. Šoht je počeo djelovati 1940. godine, kada je počela proizvodnja u Jami Labin. Šoht ima na vrhu dva vrlo velika kotača, koji su se sinkronizirano kretali, jedan naprijed, a drugi unatrag, i tako dizali odnosno spuštali klijetke dizala. Klijetke, s po tri razine, prevozile su rudare (po 16 u svakoj razini), pune ili prazne vagonete i razni drugi materijal. Vodilice vertikalnog rova bile su izrađene od specijalnog drveta (ariša) koje se pokazalo kao najsigurnije u slučaju kočenja. Uže dizala, sastavljeno od isprepletenih čeličnih niti, svakodnevno se pregledavalo i podmazivalo. Visina Šohta iznosi 30,93 metara, a dubina vertikalnog rova je 570 m.